k-9 unit prečko

Spasilački ruševinski timovi sa psima u vatrogastvu

®  DVD Prečko

Danas su psi u vatrogastvu zastupljeni gotovo u cijelom svijetu. Mnoge države su prepoznale korist koju mogu imati od pasa u potragama ljudi zatrpanih u ruševinama. Vatrogasci danas, kao temelj urbanog spašavanja, u svojim jedinicama imaju uvrštene i pse što im omogućava da budu na svjetskom nivou, da imaju svoje urban search and rescue (USAR) timove s kojima mogu pomoći cijelom svijetu u potrebi, ali prvenstveno sebi. Dobro uređen USAR tim s potporom potražnih pasa može odraditi u kraćem roku puno zahtjevnije zadatke nego li to može tim bez pasa. Dobro izgrađen i utreniran spasilački tim (vodič – vatrogasac i spasilački pas) možemo bez straha dovesti u bilo koju situaciju i biti sigurni da će svoj posao obaviti bez problema. Smatra se (iako točan podatak nije poznat) da nam pas u potragama može zamijeniti oko 25 ljudi jer on traži svojim njuhom koji je toliko razvijen da mi, ljudi, to teško i možemo pojmiti. Teško je izraziti njihovu superiornost na jednostavan način. Točno je to, da se o razlikama može govoriti samo kad je riječ o sposobnosti detektiranja određenih kemijskih supstanci. Neke vrste mirisa psi raspoznaju samo malo bolje nego mi jer oni za njih nemaju nikakvo značenje. Međutim, kad se radi o supstancama kao što je npr. butirička kiselina koja se nalazi u znoju, pokusi su pokazali da psi na takve supstance reagiraju najmanje milijun puta bolje od nas. No, i među psima postoje razlike pa tako, od prosjeka (koji su impresivni) određena pasmina ili čak jedinka mogu i još dodatno jako odstupati. Pseći njuh se ne može mjeriti u jedinicama jačine u odnosu na čovjeka. No, za bolje shvaćanje moći psećeg njuha mogu se predočiti neke vrlo interesantne činjenice.

  1. Da bi shvatili koliko razrijeđen miris pas može „uhvatiti“ to se objašnjava na način da pas može osjetiti čestice „razvodnjene“ u odnosu jedne žličice šećera u olimpijskom bazenu..
  2. test bačenih oblutaka. Šestoro ljudi uzmu svaki po jedan oblutak nađen na plaži i bace ga što dalje mogu, s tim da pas to ne vidi. U drugom dijelu testa pas ponjuši dlan svakog od te šestorice, a onda bez problema pronađe upravo njihov oblutak. Okolnost da je dotični čovjek držao u ruci taj oblutak tek toliko vremena koliko je bilo dovoljno da ga baci bila je dovoljna da se na tom oblutku uhvati dovoljno njegovog znoja da pas pronađe upravo taj oblutak.
  3. Još su impresivniji rezultati testa s laboratorijskim stakalcima. U tom testu sudjeluje samo jedan čovjek, koji vrškom prsta dotakne na trenutak samo jedno stakalce. Stakalca se zatim pohrane na šest tjedana. Kad se zatim dozvoli psu da ih onjuši, on će među njima “od prve” izabrati ono stakalce koje je bilo dodirnuto.
  4. Psi još bolje raspoznaju miris znoja ljudskih nogu. Pripadnici pasmine bloodhound (vjerojatno njuhom najsuperiornija pasmina) mogu njuhom slijediti i do četiri dana stari trag čovjeka i slijediti ga tako i do 160 km. Miris ljudskih nogu je tako snažan za psa da on može identificirati trag određenog pojedinca čak i na mjestima po kojima je hodalo mnogo ljudi i kada svi sudionici testa nose cipele.

Zbog ove njihove sposobnosti, koja je moguća zato što pseći nos (njuška) ima 220.000.000 stanica koje su osjetljive na miris (ljudski ima samo pet milijuna takvih stanica), traži se intervencija pasa u mnogim i raznovrsnim sferama detekcije. Osim toga, dobro istreniranog psa ne ometa prisustvo drugih ljudi, strojeva niti ostale tehnike, što nam uvelike olakšava rad. Nažalost, moramo gledati stvar i iz perspektive sigurnosti ljudi. Nitko neće svoga psa poslati na nesigurno mjesto bez razmišljanja. Ali ako je ljudski život u pitanju, a imamo mogućnost upotrijebiti psa, to ćemo većinom i učiniti.

Nabavka psa

© Mato Kovačić – DVD Đakovo

Rad s jednim spasilačkim psom ne počinje dolaskom psa u kuću, on počinje samom odlukom o uzimanju psa. Da bismo došli do rada, prvo moramo proći vrlo težak put traženja pasmine koja odgovara prvenstveno našim navikama, a tek onda pristupamo odabiranju uzgajivača i legla, da bi na kraju pronašli konkretno odgovarajuće štene s kojim mora biti savršeno odrađena socijalizacija u leglu. Također se može uzeti i pas starije dobi, ali pritom treba biti izuzetno pažljiv i prvo dobro iztestirati i isprobati psa jer stariji psi mogu sa sobom donijeti i određene probleme koji su, ovisno o dobi psa i jačini ukorijenjenog ponašanja, ponekad vrlo teško rješivi ili čak nerješivi. Veliku ulogu odigrava odabir pasmine. To trebaju biti ciljane pasmine s genetski poželjnim oznakama kao što su: stabilnost, motiviranost u radu, izuzetno dobro osjetilo njuha, samostalnost, a na prvom mjestu zdravlje jer bez zdravlja nema niti rada. Pretežito se u spasilačkom radu koriste određene lovačke pasmine, retriveri, njemački i belgijski ovčari radnih, ali vodljivih linija, graničarski koliji…

Osnovni odgoj, socijalizacija i habituacija

© Bruno Kekez – DVD Prečko

Socijalizacija je proces prilikom kojeg se pas uči interakciji s drugim živim bićima, kako životinjskim, tako i ljudskim tj. gdje on razvija svoje društvene vještine. Razvija vlastiti ali i uči čitati tuđi govor tijela. Time usvaja komunikacijska i društvena pravila prema drugim živim bićima. Razdoblje socijalizacije je razdoblje kada pas napušta potpunu majčinu brigu i ulazi u nesigurniju okolinu. Ona traje od 3-12 tjedna života, a možemo je podijeliti na primarnu (u leglu) i sekundarnu (odlazak novome vlasniku). Dakle, osim vlasnika, važan utjecaj na socijalizaciju ima i uzgajivač. Kod pasa, kritični period socijalizacije zatvara se u razdoblju između triećeg i petog mjeseca starosti, ovisno o pasmini i osobnosti. Što smo dotad napravili je uglavnom to, nakon toga, greške možemo samo u većoj ili manjoj mjeri popravljati. Habituacijom, za razliku od socijalizacije, navikavamo psa na vanjske podražaje koji mogu biti auditivni (gromovi, pucanj itd.) i vizualni (razni predmeti). S vremenom i u kombinaciji s okolišnim čimbenicima, pas ih uči ignorirati kao nevažne podražaje iz okoline zanemarivanjem onoga što se događa neprestano, a obraćanjem pažnje na ono što se događa povremeno ili u drugom okruženju. Ono što je potrebno napomenuti za vatrogasni spasilački tim jest da je od velike važnosti napraviti socijalizaciju i habituaciju i na većem broju ruševina da bi kasnije imali psa kojem kretanje po neprijatnoj i nestabilnoj podlozi neće biti problem, a niti prisustvo drugih ljudi i/ili životinja. Tek nakon što smo kvalitetno odradili ove tri stavke, kreće se sa sustavnim radom i specijaliziranim školovanjem koje nerijetko potraje i preko 2 godine.

Rad na ruševinama

©Bruno Kekez –  DVD Prečko

Da bi se pravilno odgojio i izradio spasilački pas specijaliziran za potrage u ruševinama, najviše vremena i financija potrebno je uložiti u sam rad i odlazak na različite terene. Da bi pas bio kvalitetan i pouzdan potražni pas, mora proći veliki broj različitih umjetnih, ali i pravih ruševina. Samo rad na različitim lokacijama će psa osposobiti za rad. Naime, dokazano je i dokazuje se iz dana u dan da su psi vrlo loši generalizatori (za razliku od nas J) te je njima rad na jednom mjestu ne samo neodgovarajuć, već i loš, zbog nemogućnosti prenošenja naučenog sa specifične ruševine na ruševine općenito. Razlog tome je i što je pas, uz lošu generalizaciju, i biće navike pa će vrlo brzo, radeći na istoj ruševini, naučiti da ne mora tražiti već da mora obići sva poznata skrivališta da bi pronašao lokaciju „unesrećenog“. Tek prolaskom mnogih lokacija psu se otvaraju „horizonti“ i on kreće u napad sa svojim najjačim oružjem koje ima – nosom. Također, konstantni treninzi povećavaju mogućnosti psa i drže njegovu radnu kondiciju na dobroj razini.

Tekst: Ivana  Popović – voditeljica K-9 Unit  tima

Izvor informacija: KOSSP Zagreb, Internet

dobrovoljni za mene, vatrogasci za sve !

Zatvori izbornik